Piše: mr Samir Hadžič
Crna Gora kao potpisnica Rimskog statuta iskazuje jasno svoju privrženost kažnjavanju ratnih zločina i dijeli obaveze da doprinese tom procesu. Kao dokaz kontitnuiteta takve politike Crna Gora se dokazala kroz saradnju sa Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju.
S druge strane, to je ne lišava prava da samostalno pokreće određene sudske procese za ratne zločine počinjene u ovom slučaju na području bivše Jugoslavije ili na njenoj teritoriji. U drugom slučaju ona ima pravo da sklopi određeni bilateralni sporazum sa drugom zemljom u kojem će definisati da će prije nego što zločinca optuženog za ratni zločin isporuči Međunarodnom krivičnom sudu (MKS) isporučiti ga zemlji čiji je on građanin.
Crna Gora će time u konkretnom slučaju pokazati da ima puno povjerenje u američki pravosudni sistem, obezbjediti bilaterlani reciprocitet i zaštiti svoje građane i vršiti procjenu što kvalitetnijeg ostvarivanja nacionalnih interesa.
SOFA sporazum je pravni okvir i uslov bilateralne vojne saradnje sa SAD i Crna Gora je to svjesno prihvatila kao realnost. Shvativši da su SAD jedino relavantne i kompetentne da podrže i pomognu sistem odbrane i razvijanje bezbjednosne strategije, uslijedila je logična odluka o potpisivanju ovog sporazuma. Sve svoje dosadašnje obaveze u tom procesu Crna Gora je ispunila, a SAD su ispunile sve što su obećale. Danas se Crna Gora mnogo bliže nalazi NATO-u nego prije potpisivanja ovog sporazuma.
Na ovaj način Crna Gora nikako ne iskazuje nepoštovanje prema MKS, niti će štititi ratne zločince. Odluka i preporuke Savjeta ministara Evropkse unije oštro se protive ovom činu i Crna Gora je dobila prekore. Domaći euroksenofobisti, koji smatraju da Crna Gora treba da se pretvori u evropski geto, napadaju potpisivanje ovog sporazuma i uglas horski ponavljaju osude koje je izrekao evropski administrativni centar.
Oni tvrde da će potpisivanje ovog sporazuma usporiti proces evopskih integracija ili onemogućiti Crnoj Gori da dosegne punopravno članstvo. Realnost je sasvim drugačija. Sve zemlje EU imaju izuzetno jaku bilaterlanu vojnu saradnju sa SAD. EU nikada neće moći da dostigne vojnu moć kakvu imaju SAD, čak i u hipotetičkom predpostavljnau da će riješiti probleme koji bi je postavile kao globalnog igrača.
Jedino što EU posjeduje su “Vodeći principi Savjeta ministara EU” u kojima se kaže da niko ne može biti nekažnjen za zločine iz nadležnosti MKS. Čak i u slučaju da Crna Gora ne isporuči nekog optuženog direktno MKS, već poštujući SOFA sporazum potpisan sa SAD to učini prema SAD, ona nikako ne može biti odgovorna da štiti bilo koga optuženog jer on više nije na njenoj teritoriji.
Ovo je ključ problema. U tom slučaju MKS traži optuženog od SAD i jedino nju može kriviti za nesaradnju. SAD poštujući svoj Ustav nemaju pravo da isporučuju svoje građane bilo kome, a posebno imajući u vidu činjenicu da SAD nisu potpisale konvenciju o Rimskom statutu. Da li je EU moćna da se usprotivi SAD i da je kazni zbog nesaradnje sa MKS, pitanje je na koje odgovor možemo dati jedino ako obavimo novo naučno istraživanje, ali čini se da je to osnovni ključ ovog problema.
Briselska administracija suočena sa sopstvenim slabostima po pitanju vojne i bezbjednosne politike, nepostojanja evropskih vojnih snaga, nepostojanje mirovnih vojnih trupa, nepostojanje konsolidovane odbrambene politike, napada sporazume koje su SAD pokrenule kao sopstevnju inicijativu u cilju ostvarivanje soptvenih nacionalnih interesa s jedne strane, a s druge šireći front i jačanje koalicje koju predvode u borbi protiv terorizma. Suočena sa katastrofalnim rezultatima na djelu u smislu vojnih, mirovnih i postkonfliktnih operacija EU još nije postala globalni igrač na međunarodnoj političkoj sceni.
U Savjetu bezbjednosti UN, EU ima jednu petinu svojih članica, Francusku i Englesku kao stalne članice i Italiju kao nestalnu. Sve tri zemlje odlučuju i razmišljaju potpuno samostalno bez ikakvih konsultacja ili dogovoora o zauzimanju zajedničkog stava koji bi predstavljao stav EU.
Čak se postavlja pitanje na koji način zemlje članice EU ostvaruju svoje članstvo u NATO-u gdje po principu jedna zemlja jedan glas imaju apsolutnu većinu. Njihovo ponašanje kada su van okvira NATO-a je potpuno drugačije od onog kada razmatraju pitanja iz njegove nadležnosti.
S obzirom da SAD u većini slučajeva kada vojno djeluju to čine u ime NATO-a, onda se svi eventualni zločini mogu desiti u intervencijama koje sprovodi NATO. Da li članice EU, koje su istovremeno i članice NATO-a, mogu da se suprostave SAD, ili su se opredijelile sa politiku dvostukih standarda.
EU smatra da zemlje kandidati ili one koje to žele da postanu imaju glavnu ulogu u tom pitanju i da uslovljavanja njihovog napredovanja na polju evropskih integraciju u odnosu na SOFA sporazum rješava ovo pitanje.To je ono što proizilazi, iako je apsurdno ono je za sada relanost.
Autor je direktor Instituta za evropske integracije i međunarodnu saradnju
